Vedad Pašić, dekan Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Tuzli, završio je dodiplomski i magistarski sudij na Univerzitetu u Sussexu 2001. godine na Fakultetu matematičkih znanosti. Diploma doktora znanosti dodijeljena mu je na Univerzitetu u Bathu 2009. godine. Uspješno je odbranio svoju doktorsku disertaciju ‘Nova vakumska rješenja metrički-afine gravitacije’. Glavne oblasti istraživanja su mu upravo teorije gravitacije. S Vedadom Pašićem, matematičarem, naučnikom i društveno angažiranim članom akademske zajednice, razgovarala je Aida Hasanbegović.

Svjedočimo izostanku sistematičnog pristupa naučno-istraživačkom radu kao jednom od najvažnijih resursa današnjice. Zašto se u nauku ne ulaže, jasno je da ne možemo dosegnuti prosjek od tri posto, ali zašto tek u promilima svog GDP-a BiH odvaja za nauku?

Odgovor na to pitanje je: godine zanemarivanja uopće naučno-istraživačkog rada, a nažalost i činjenica da se posljednjih decenija naučno-istraživački rad manje-više sveo na finansiranje tzv. istraživanja podobnih, a ne sposobnih. Nije se čuditi što je na Tuzlanskom kantonu cjelokupno izdvajanje za naučno-istraživački rad posljednjih godina bilo 24 hiljade maraka na godišnjem nivou, što je doista promil promila. No, nije bolja situacija ni na federalnom, niti na nekom drugom nivou.

Kome odgovara marginalizacija nauke i općenito obrazovnog sistema?

Generalno, marginalizacija nauke i visokog obrazovanja odgovara samo onima koji žele da se utope u mediokritetu, u svakom pogledu. Izvrsnost, nažalost, nije nešto što se sistemski podržava u BiH; na svakom koraku se nailazi na mnogobrojne prepreke, bez obzira na to da li su administrativne ili političke prirode.

Kako promijeniti svijest da se obrazovanje ne smatra „troškom „ već investicijom za budućnost?

Samo pokazivanjem da se to može dugoročno isplatiti „malom čovjeku“, što definitivno i može. Investiranje u nauku samo na prvi pogled se može činiti kao trošak, ali sve uloženo u naučni rad, dugoročno, višestruko se vraća kroz razvojne projekte, zapošaljavanje mladih, otvaranje kompanija koje će se baviti rezultatima ostvarenim naučno-istrazivačkim radom.

Cijela Evropa pokušava prakticirati da ljudi „kruže“, da strani naučnici provode vrijeme na drugim univerzitetima. BiH raspolaže velikim potencijalom u smislu tzv. akademske dijaspore. U ovom kontekstu koliko je važna razmjena izmedju naučne dijaspore i domaćih naučnika?

Ja je smatram čak krucijalnim elementom u razvoju nauke u BiH. Bosna i Hercegovina je imala nesreću da je imala veliki “brain drain” 90-ih godina zbog ratnih dešavanja. Sada se to na neki način može posmatrati kao benefit. Ne postoji institucija visokog obrazovanja u svijetu na kojoj se ne nalazi neko ko je porijeklom iz BiH. Primjera radi, saradnja Prirodnomatematičkog fakulteta u Tuzli je vezana sa dva univerziteta u Velikoj Britaniji, na kojima rade dva mlada bosansko-hercegovačka istraživača, koja nam mogu otvoriti, u smislu inicijanog, pristup tim institucijama.

Po vašem mišljenju kakva je uloga akademske zajednice. Koliko je sposobna da znanjem stane u odbranu svog digniteta?

Diskutabilno je koliko akademska zajednica kao takva uopće postoji.

Šta joj zamjerate?

Tišinu. Manjak društvenog angažmana. Privilegija je raditi na visokoškolskoj ustanovi, tu privilegiju treba da stave u službu tzv. malog čovjeka, da izgovore one stvari koje taj „mali čovjek“ ne može, ne smije ili ne zna da kaže, a koje su fundamentalne istine. Nažalost, svjedočili smo tome da je posljednih godina samo mali procenat iz akademske zajednice podržao ljude čije su kompanije privatizacijskim pljačkama dovedene do nestanka.

Statistika je porazna i alarmantna. Odljev mozgova jedan je od najozbiljnijih problema s kojima se zemlje regiona danas suočavaju.Nemamo egzaktne podatke koliko mladih BiH s diplomom u ruci, svojim znanjem i talentom se stavljaju na raspolaganje razvijenim društvima. Kako riješiti ovaj ozbiljan problem?

To je pitanje svih pitanja, svi alarmi bi trebali da budu uključeni. Mi na području Tuzlanskog kantona imamo 38 posto manje djece u srednjim školama nego prije deset godina; u Sarajevskom kantonu procenat je i veći. Oni koji upisuju i završavaju fakultete teško uspijevaju da nađu adekvatan posao bez političkih konekcija, a samim tim dolazi do demoraliziranja mladih ljudi kada vide da se „snalaze“ podobni, a ne sposobni. Mlade ljude ne treba kriviti što odlaze u treće zemlje. S druge strane, ne treba gubiti nadu, treba im omogućiti da se vrate i primijene stečena znanja u BiH, što može donijeti benefit. Neophodno je uvezati javno, pa i privatno obrazovanje sa realnim sektorom, sa komapnijama koje zapošljavaju mlade ljude, uključiti ih u kreiranje upisnih politika.

Vrijeme je za remont kompleksnog sistema, stvaranje društva s modernim i konkurentnim vrijednostima, bojim se da u BiH nema niti volje niti materijala za takvu transformaciju. Kakva su Vaša lična očekivanja?

Optimista sam, vjerujem u dobre mogućnosti BiH, inače ne bih živio ovdje; više od sedam godina sam živio izvan BiH i ne bih došao da nisam vjerovao. Važno je dati priliku da se dođe do fundamentalnih reformi, ali tu priliku ponuditi isključivo onima koji te reforme mogu da provedu. Treba se otarasiti glomaznih aparatusnih konstrukcija koje guše mogućnosti bavljenja razvojem društva, terba osloboditi naučne djelatnike da rade ono zašto su se obrazovali.

Razvijeni svijet nam otima naučnike, hoće li i Vas?

Ne, mene lično neće. Ja sam svoj radni staž u inostranstvu odradio. Ja živim u BiH zato što volim, a ne što to moram. To je moja privilegija. Želim da se trudim da svojim radom i generalno životom omogućim i doprinesem da takvu privilegiju imaju i drugi…

Kakvi su planovi Vedada Pašića naučnika?

Zadnjih godinu dana stavio sam istraživačke djelatnosti – ne bih rekao na pauzu, ali jesu usporenije, no to ne znači da se situacija neće brzo promijeniti. Mene kao naučnika interesiraju gravitacioni talasi koji su nedavno dobili i Nobelovu nagradu za fiziku. Bavim se istraživanjima koja su vezana za matematiku i njenu primjenu u teorijskoj fizici. Mnogi su me pitali kakve to veze ima sa praktičnom primjenom, a ja odgovaram da svaki put kad otvorite Google maps morate da koristite relativističke koncepte kako ne biste umjesto u Tuzli, primjera radi završili u Lukavcu. Nadam se da ćemo u BiH uspjeti stvoriti grupu mladih ljudi koji će se baviti vrhunskom naukom iz oblasti matematike i teorijske fizike.

IZVOR: Federalna.ba