Vedad Pašić, dekan Prirodno-matematičkog fakulteta u Tuzli, nakon osnovnog i srednjeg obrazovanja u svom gradu, dodiplomski i magistarski studij završio je na Fakultetu matematičkih nauka Univerziteta Saseks u Engleskoj. Diplomu doktora matematičkih nauka stekao je na Univerzitetu u Bathu, također u Engleskoj, pod mentorstvom čuvenog matematičara, dr. Dmitrija Vasiljeva.

Trenutno je jedan od najglasnijih zagovornika institucionalne podrške nauci, talentiranim učenicima i studentima, uvezivanja bh. naučne dijaspore, a posebno afirmiranja istraživačkog rada na univerzitetima, gdje bi vrata bila otvorena svima koji se naukom bave zbog nauke, a ne zbog politike. Radove objavljuje u najreferentnijim naučnim žurnalima.

Ambicije i očekivanja

Dr. Pašić čvrsto je na zemlji, s velikim ambicijama, ali bez velikih očekivanja da će se odnos prema nauci u BiH promijeniti zakonima i proklamacijama. Smatra da mnogo zavisi od sposobnosti akademske zajednice da znanjem stane u odbranu svog digniteta, a za što je, kaže, potrebno samo malo više hrabrosti i ličnog samopouzdanja.

Ovih dana glasno je aplaudirao bh. srednjoškolcima koji su na olimpijadama iz matematike i fizike u državu donijeli šest medalja i četiri pohvale. Kaže, aplaudira javno, jer zna kakav temelj nauci daje jedna medalja osvojena na nekoj od olimpijada iz matematike, fizike, informatike, na koje države učesnice šalju svoje najtalentiranije i najvrednije učenike.

– Presretan sam zbog stalnih uspjeha naših olimpijaca, posebno matematičara. Siguran sam da su svi budući doktori nauka. Za malu zemlju kakva je BiH to je prevelik uspjeh. Kamo sreće da naše institucije imaju sluha da pozovu svu ovu djecu, debelo ih nagrade i tako blagoslove njihov ulazak u svijet nauke. Vjerujte, svi olimpijci koje poznajem, a poznajem ih desetine, bez obzira na to u kojoj zemlji žive i rade, nisu danas manje ponosni Bosanci i Hercegovci od vremena kad su osvajali medalje. I sam sam bio na Olimpijadi 1995. godine u Torontu u Kanadi.

Bilo je to u vrijeme pada Srebrenice, nepuna dva mjeseca nakon zločina na Kapiji. Ipak, u takvom stresnom stanju neko je u državi imao sluha i snage da opremi naš tim i pošalje nas na takmičenje. Svi koji smo tada bili na Olimpijadi, počevši od Tarika Kabila, Katarine Blagović, Radoša Radojičića, Zenana Šabanaca, Anura Hrustemovića, izgradili su zavidne naučne karijere.

S respektom spominjete odnos države prema odlasku olimpijaca na Matematičku olimpijadu prije 22 godine. Kakav je taj odnos danas?

– Koliko znam, zavisi od kantona do kantona. Nema jednog mjesta u državi gdje bi se mogla osigurati sredstva da olimpijci na takmičenje ne putuju pod stresom. Skoro do posljednjeg dana strahuju hoće li imati novac za karte i smještaj, da ne spominjem džeparac za njih i profesore, koji ulažu u njihovo znanje. Naši mladi ljudi već dugo godina ostvaruju vanredne rezultate na međunarodnim naučnim takmičenjima iz matematike, informatike, fizike i drugih, za cjelokupni razvoj nezamjenjivih fundamentalnih nauka. Ali nedostaje sistemska podrška, ne samo finansijska već, mnogo važnije, institucionalna i ljudska, koja talent treba da prepozna, njeguje, motivira, stvori pretpostavke za kvalitetno zapošljavanje i onda da na istom višestruko profitira u svakom smislu.

Nerijetko i Vi i Vaše mnoge kolege prozivate državu zbog nepostojanja odnosa spram značaja razvoja nauke u zemlji, ustvari podrške naučnoistraživačkom radu. Reagira li neko na te Vaše prozivke?

– Ja ne prozivam državu, moja je, takva je – kakva je. Ali prozivam pojedince koje država plaća da rade svoj posao kako treba. Glomazni birokratski aparat dovodi do apsurdnih situacija. Dogodilo se, naprimjer, da naši naučnici ovih dana neće moći aplicirati za projekte vezane za tehnološku saradnju s Japanom.

Razlog je više nego sramotan, a tiče se propusnosti informacija o ponudi Japana za tehnološku saradnju. Naime, dok je informacija o dostupnim sredstvima „putovala“ kroz naš državni aparat, od Ministarstva vanjskih poslova, preko Ministarstva civilnih poslova, entitetskih vlada, entitetskih ministarstava obrazovanja i nauke i konačno same naučne institucije, proteklo je više sedmica koje su trebale biti iskorištene za pripremu prijedloga projekta. Tako će sredstva, koja lako mogu da prevaziđu ukupna državna ulaganja u nauku, po svoj prilici, propasti. I kome da se žalimo što je to tako?

Ulaganje u nauku

Koliko danas država ulaže u nauku i podržava li mlade talente spremne da uče i dokazuju se u nauci?

– Ulaganje svih nivoa vlasti, ali i privrede BiH u naučnoistraživački rad i razvoj, nažalost, često se mjeri u promilima bruto domaćeg proizvoda (BDP). Prije nekoliko godina iznosilo je to nekih 0,33% BDP-a. Ne smijem ni pomisliti na to da pravim usporedbu s razvijenim ili srednje razvijenim zemljama.

Problem djelimično leži i u koruptivnim čepovima na koje se, nažalost, nailazi na svim koracima našeg društva i administracije te ozbiljni privredni investitori nisu najspremniji davati carte blanche resurse institucijama koje će ih potrošiti netransparentno i na principima našeg famoznog IMT-a, gdje mnogi fondove ne dodjeljuju naučnicima na principu izvrsnosti, već podobnosti.

Mnogi talenti koji su svojevremeno postizali vrhunske rezultate iz znanja danas imaju zavidne naučne karijere u svijetu. Kakav je njihov odnos prema BiH, imate li saradnju s takvima, s obzirom na to da je riječ o naučnicima iz otprilike Vaše generacije?

– BiH raspolaže velikim potencijalom u smislu tzv. akademske dijaspore, od kojih su mnogi veoma zainteresirani kako za povratak tako i za saradnju s našim naučnim institucijama. Naučni rad ne poznaje granice te često savjetujem svoje najbolje studente da nastave školovanje na nekima od najuspješnijih i najboljih naučnih ustanova Evrope i svijeta.

Naš student generacije na Odsjeku za matematiku, broznani matematički olimpijac Adnan Ibrić ove godine nastavlja studij na Ecole polytechnique fédérale u Lozani u Švicarskoj. U posljednjih nekoliko godina petero naših studenata doktoriralo je matematiku u Evropi. Naši trenutni i svršeni studenti rade na CERN-u, bave se istraživanjem za neke od najinovativnijih firmi i iz oblasti genetičkog inžinjerstva, sarađuju s tehnološkim gigantima te se čak, i ako ne ostanu u nauci i akademskom radu, u vrlo kratkom roku zapošljavaju u nekima od najpoželjnijih oblasti privrede, finansija i industrije, otvaraju svoje vrlo uspješne firme…

Naravno, imamo kontakte i, bilo gdje da se nalaze, na svaki naš poziv ili sugestiju spremni su doći, održati predavanje, seminar, a da zato ne traže nikakvu naknadu, čak ni za putne troškove.

Sve manje učenika odlučuje se da studira, a, opet, kad odabiru studij, teško se opredjeljuju za matematiku, fiziku, informatiku, inžinjerstvo i slično. Zašto?

– Na javne univerzitete ove godine u BiH upisano je manje maturanata u odnosu na prethodni period. Mnogo je razloga, ali tri su fundamentalna. Prvi i uvjerljivo najvažniji jeste činjenica da, naprimjer, na području TK imamo 38 posto manje djece u srednjim školama nego prije deset godina, dok je na području KS taj procent čak 42 posto.

Ovo je činjenica zbog koje bi u svakom normalnom društvu već odavno zvonilo na uzbunu. Drugi razlog je neprovođenje bilo kakve strategije upisa u srednje škole i javne fakultete, gdje se u javnom školstvu povinuje željama šire populacije, a ne strateškim planovima razvoja društva, a što se ne bi smjelo događati. Treći razlog je, dakako, otvaranje čitavog niza privatnih visokoškolskih ustanova, od kojih mnoge uopće ne zavređuju takav epitet. Nisu, naravno, sve privatne visokoškolske ustanove nekvalitetne, dapače. Ali sama činjenica da se na području TK u posljednjih nekoliko godina otvorilo pregršt istih govori da se, u najvećem broju, sigurno ne može govoriti o kvalitetu i ulaganju u budućnost.

Često je to samo „štamparija diploma“ za podobne, koje svejedno čeka zaposlenje u nekoj budžetskoj organizaciji ili državnoj firmi. Mi smo kao društvo došli u apsurdnu situaciju da nam u državnoj službi rade diplomanti često dubioznih privatnih ustanova, dok u realnom sektoru rade diplomanti pretežno javnih univerziteta. To mnogo govori o (ne)kvalitetu diploma javnih i privatnih univerziteta.

Znanje i zvanje

Kako se boriti protiv devalviranja znanja nauštrb zvanja u akademskoj zajednici, protiv profesora koji više sjede u štabovima političkih partija nego za katedrama?

Devalviranju znanja nauštrb zvanja dosta je doprinijela i sama akademska zajednica, čije postojanje u pravom smislu riječi, nažalost, tek trebam istinski iskusiti. Mnogi od nas su se malo previše uljuljkali u udobne fotelje i relativno dobro plaćene poslove, posebno manjina onih koji su duboko svjesni da im u akademiji uopće nije mjesto i koji su pozicije samo zaradili društvenopolitičkim vezama. Mnogi fakulteti često više liče na „groblje“ propalih političkih djelatnika nego na mjesto akademske izvrsnosti i prosperiteta društva. Duboko sam, međutim, uvjeren da je takvih u akademskom miljeu BiH mali procent i da je ogromna, ali, nažalost, veoma tiha većina čestitih, radišnih i kvalitetnih naučnika.

Takvi se, jednostavno, sklanjaju, šute. Moj stav je da je akademska autonomija ne samo pravo i privilegija već i velika odgovornost. Sve svoje djelovanje kao naučnika i čovjeka pokušavam zasnovati na borbi protiv nepravde, licemjerstva i sitnih ličnih interesa u akademskoj zajednici. Mnogi me u tome podržavaju, ali, nažalost, šutke. Smatram da skupa možemo vratiti riječ zajednice u našu akademiju, a samim tim braniti svoju struku od napada akademskih mediokriteta koji su posljednjih decenija nerijetko imali glavnu riječ.

Vrata moraju biti otvorena za akademsku dijasporu

– Mi smo u Tuzli već otvorili doktorski studij matematike. I za sada imamo podršku i Vlade i resornog ministarstva. Procjena je da će se samo u oblasti matematike, IT-a, biotehnologije i interdisciplinarnih fundamentalnih nauka u Tuzli u narednih nekoliko godina otvoriti nekoliko stotina visokoplaćenih radnih mjesta, čemu mi, kao društveno odgovorna institucija javnog školstva i nauke, moramo odgovoriti na adekvatan i promptan način.

U svemu tomu nam vanredno može pomoći akademska dijaspora. Na našem fakultetu smo standardnom praksom učinili sve da se održavaju pozivna predavanja. Mogu otkriti da nam u septembru gostuje vrsni matematičar, naučnik i profesor na King Collegeu u Londonu Mahir Hadžić, naš srebreni matematički olimpijac. U posljednjih nekoliko mjeseci imali smo posjete i ostvarili saradnju s nekoliko naših naučnika s vrhunskih naučnih institucija kakvi su Sorbona u Parizu, Univerzitetski koledž u Londonu… Vrata „naučnoj dijaspori“ se moraju otvarati, a, ako se neko plaši njihovih naučnih vidika, onda tome i nije mjesto u akademskoj zajednici.

“Lovokradice” iz međunarodne zajednice

– Nažalost, pod utjecajem donekle predatorskog ponašanja naših prijatelja u međunarodnoj zajednici, koji se u posljednje vrijeme, moguće pod utjecajem i globalnog sigurnosnog stanja, nesigurnosti perspektive američkog eksperimenta, sa skoro komično neodgovornom vlašću, sve više ponašaju kao svojevrsne „lovokradice“ našeg naučnoistraživačkog potencijala, odljev mozgova koji trenutno proživljavamo je skoro bez paralele u recentnoj prošlosti.

To je pitanje koje smatram da naša diplomatija i odgovorne strukture hitno trebaju postaviti predstavnicima ambasada pojedinih, pretežno evropskih zemalja – je li pravi način da se formalno uvijek proklamirani interes da se BiH naučno i ekonomski podigne na nivo EU doista može postići masovnim štampanjem viza i dozvola za rad u Njemačkoj naših najboljih i najvrednijih mladih ljudi? Mi samo vidimo kako nam odlaze medicinske sestre, pa i ljekari, a ne vidimo da nam najtalentiranije naučnike koje je ova država odškolovala naprosto otimaju.

Autor: Almasa Hadžić

Objavljeno u Dnevnom Avazu, prilog Sedmica, 29.07.2017. godine.

Preuzeto sa: http://avaz.ba/vijesti/intervju/286277/pasic-ko-se-plasi-naucne-dijaspore-nije-mu-mjesto-u-akademskoj-zajednici